Superhidrofilni princip površine titanijum dioksida
Normalno, površina obložena TiO2 ima veliki kontaktni ugao sa vodom. Međutim, nakon UV zračenja kontaktni ugao vode se smanjuje na manje od 5 stepeni, ili čak na 0 stepeni (tj. kapljice vode su potpuno difundirane na površini Tio2). Pokazuje vrlo jaku hidrofilnost. Nakon što se svjetlo zaustavi. Superhidrofilnost površine može se održati od nekoliko sati do otprilike 1 sedmice. Zatim se polako vraća u hidrofobno stanje prije zračenja. Ponovno zračenje UV svjetlom. Vilica može biti superhidrofilna, a povremeno UV zračenje može održavati superhidrofilno stanje površine.
U početku se vjeruje da superhidrofilnost površine TiO2 počinje od reakcije fotokatalitičke razgradnje organskih molekula adsorbiranih na površini: hemisorbirana voda na površini samog TlO2 je hidrofilna. A adsorpcija organske materije u vazduhu čini površinu hidrofobnom. Pod UV zračenjem. Površina stvara jake oksidirajuće aktivne hidroksilne grupe, a hidrofobna organska tvar se oksidira i razlaže aktivnim hidroksilnim grupama kroz reakciju fotokatalitičke razgradnje. Dakle, površina postaje hidrofilna; kada se svjetlo zaustavi, organska materija će se polako adsorbirati na površini TiO2 i vratiti u hidrofobno stanje.
Međutim, daljnje studije pokazuju da se superhidrofilnost površine TiO2 razlikuje od svojstava fotokatalitičke oksidativne razgradnje TiO2. Umjesto toga, to je još jedna reakcija izazvana svjetlošću na samoj površini TiO2. Razlozi su sljedeći: ① Stepen superhidrofilnosti površine TiO2 nije povezan s efikasnošću fotorazgradnje organske tvari. U nekim TiO2 monokristalima ili polikristalima bez fotokatalitičke aktivnosti ili vrlo niske fotokatalitičke aktivnosti uočena su superhidrofilna svojstva; ② Dopiranje nekih metalnih jona (kao što je bakar) može poboljšati reakciju fotokatalitičke oksidacije TiO2. Međutim, smanjuje superhidrofilna svojstva površine TiO2; (3) Za razliku od porozne površine TiO2 i najveće moguće reakcione površine potrebne za fotokatalitičku oksidacijsku reakciju. Glatka i gusta površina je pogodnija za njeno superhidrofilno svojstvo; ④ Površina TiO2 također ima veliki afinitet prema nafti nakon UV zračenja, a pod normalnim uvjetima, uljni trgovci kao što su etilen glikol heksadekan i gliceril trioleat imaju velike kontaktne uglove s površinom TiO2. Ali nakon UV zračenja, ove tečnosti će takođe biti potpuno infiltrirane u površinu staklenog premaza. Odnosno, nakon UV zračenja TiO2 površina sa dvostrukim afinitetom voda-ulje.
Sadašnja studija je to zaključila. Superhidrofilnost površine TiO2 pod svjetlosnim uvjetima učvršćuje se promjenom udubljenja njene površine: elektroni u valentnom pojasu TiO2 pobuđuju se u pojas provodljivosti pod uvjetima UV zračenja. Elektroni i rupe migriraju na površinu TiO2 i stvaraju parove elektron-rupa na površini. Elektroni reaguju sa Ti4 plus. Rupe reaguju sa ionima kiseonika na površinskom mostu i formiraju pozitivne trovalentne jone titana, odnosno slobodna mesta za kiseonik. U ovom trenutku. Voda u vazduhu se disocira i adsorbuje u slobodnim mestima kiseonika. Postaje hemisorbirana voda (površinski hidroksil faksimil). Hemosorbirana voda može dalje adsorbirati vodu u zraku i postati fizički adsorpcijski sloj. To jest, oko Ti3 plus defekta se formira visoko hidrofilna amblemska zona. Preostala površina površine ostaje hidrofobna, tako da površina TiO2 čini jednolično odvojenu hidrofilnu i oleofilnu amblemsku zonu nano veličine, slično dvodimenzionalnom kapilarnom fenomenu. Budući da je veličina kapljica vode ili ulja mnogo veća od površine hidrofilne ili oleofilne zone, makroskopska površina TiO2 pokazuje hidrofilna i oleofilna svojstva. Kapi vode ili ulja se adsorbiraju u hidrofilnoj mikrozoni, odnosno lipofilnoj amblemskoj zoni. Dakle, površina je infiltrirana. Nakon prestanka UV zračenja, hemisorbovane hidroksilne grupe se zamenjuju kiseonikom u vazduhu i ponovo se vraćaju u hidrofobno stanje.





