Dec 12, 2022 Ostavi poruku

Princip superhidrofilnih TiO2 površina

Princip superhidrofilnih TiO2 površina


Normalno, površina obložena TiO2 ima širok kontaktni ugao sa vodom, ali kontaktni ugao vode se smanjuje na manje od 5 stepeni nakon UV zračenja, a može čak dostići i 0 stepeni (tj. kapljice vode su potpuno raspršene na Tio2 površina), pokazujući vrlo snažnu hidrofilnost. Nakon prestanka izlaganja svjetlosti, superhidrofilnost površine održava se nekoliko sati do tjedan dana, a zatim se polako vraća u hidrofobno stanje prije zračenja. Dalje zračenje ultraljubičastim svjetlom može biti superhidrofilno, a povremeno zračenje ultraljubičastim svjetlom može učiniti da površina uvijek održava superhidrofilno stanje.


Prvobitno se smatralo da superhidrofilnost površine TiO2 potiče od fotokatalitičke razgradnje organskih molekula adsorbiranih na površini: dok je sama površina TiO2 hidrofilna zbog hemisorpcije vode, adsorpcija organske tvari u zraku čini površinu hidrofobna. Kada je ozračena UV svjetlom, površina stvara jake oksidirajuće aktivne hidroksilne grupe, a hidrofobna organska tvar se oksidira i razlaže pozitivnim hidroksilnim grupama kroz reakciju fotokatalitičke razgradnje, čime se površina ponaša u hidrofilnom stanju; kada se svjetlo zaustavi, organska tvar će se postepeno adsorbirati na površini TiO2 i vratiti u hidrofobno stanje. Ipak, pokazalo se da se superhidrofilnost površine TiO2 razlikuje od fotokatalitičke oksidacije i razgradnje TiO2, već je to druga vrsta reakcije izazvane svjetlom na samoj površini TiO2. Iz sljedećih razloga: ① Superhidrofilnost površine TiO2 nije povezana s efikasnošću fotorazgradnje organske tvari. Uočeno je u nekim TiO2 monokristalima ili polikristalima bez fotokatalitičke aktivnosti ili vrlo niske fotokatalitičke aktivnosti; ② Dopiranje nekih metalnih jona (npr. bakra) može poboljšati fotokatalitičku oksidacijsku reakciju TiO2, dok istovremeno smanjuje superhidrofilna svojstva površine TiO2; ③ Za razliku od porozne površine TiO2 i najveće moguće reakcione površine potrebne za fotokatalitičku oksidacionu reakciju, glatka i gusta površina je pogodnija za njeno superhidrofilno svojstvo. U normalnim uslovima, masna tela kao što su etilen glikol heksadekan i gliceril trioleat imaju veliki kontaktni ugao sa površinom TiO2. Međutim, nakon UV zračenja, ove tekućine će se također potpuno infiltrirati u površinu staklene prevlake, odnosno nakon UV zračenja TiO2 površinu sa vodeno-uljnom amfifilnom aktivnošću.


Vjeruje se da je super-hidrofilnost površine TiO2 pod svjetlosnim uvjetima učvršćena njezinim promjenama u površinskoj strukturi: pod UV zračenjem, elektroni valentnog pojasa TiO2 su pobuđeni u pojas provodljivosti, elektroni i rupe migriraju na površinu TiO2, stvarajući elektrone -parovi rupa na površini, elektroni reaguju sa Ti4 plus, rupe reaguju sa površinskim ionima kiseonika, koji formiraju pozitivne trovalentne jone titana i slobodna mesta za kiseonik. U ovom slučaju, voda u zraku se disocira i adsorbira u slobodnom prostoru kisika, formirajući hemosorbiranu površinu (površinska hidroksilna grupa). Ova hemisorpciona površina može dalje adsorbovati vodu u vazduhu i formirati fizički adsorpcioni sloj, tj. oko Ti3 plus defekta se formira visoko hidrofilna amblemska zona, dok preostala površina površine ostaje hidrofobna, čineći tako jednolično zoniranu nano-veličinu odvojenu hidrofilna i oleofilna amblemska zona na površini TiO2, slična dvodimenzionalnom kapilarnom fenomenu. Budući da je veličina kapljica vode ili ulja mnogo veća od hidrofilne ili oleofilne površine, makroskopska površina TiO2 pokazuje hidrofilna i oleofilna svojstva. Kapljice vode ili ulja se adsorbiraju od strane hidrofilne mikroregije, odnosno lipofilne amblematske regije, čime se infiltriraju na površinu. Kada se zračenje UV svjetlom zaustavi, hemosorbirane hidroksilne grupe zamjenjuju se kisikom u zraku i vraćaju se u hidrofobno stanje.


images




Pošaljite upit

whatsapp

Telefon

E-pošte

Upit